Đole – Albert Faggian
ĐOLE (06.07.1944.-18.06.2015.)
Danas sam ovdje da vam ispričam priču. Ne baš onu klasičnu, o kraljevima i vilama. Nego više životnu. Ali takve su, u pravilu, najinteresantnije.
Dakle, naša priča počinje prije više od sedamdeset godina, u mjestu Banja Koviljača, iako to, za ovu priču, i nije naročito bitno, mogla je početi bilo gdje. Kao i svaka dobra priča, tako i ova ima glavnog lika, koji je, u različitim fazama priče, čas vojnik, čas košarkaš, čas trener, čas košarkaški sudac, čas delegat, čas sportski direktor, iako je, zapravo, tijekom cijele priče, apsolutni sportski zaljubljenik, sasvim dovoljno lud da sportu posveti cijeli život, da u takav život posredno uvuče i ženu i djecu i brata i unuke i tko zna koga još, jer, za njega, bio je to jedini mogući život.
I, jasno, kako to u pričama biva, taj naš glavni lik je pozitivac, ma ama baš potpuni. Svima drag, svima prijatelj, ni s kim posvađan. Rekli bi zlobnici da je to nemoguće, ali ne zaboravite, prije svega, naš glavni lik baš i nije uobičajena i svakodnevna osoba, i, uostalom, ovo je priča.
I eto nam našeg lika, nakon djetinjstva ispunjenog raznim sportovima, konačno u vojničkoj epizodi, prvo kratko u Splitu, a onda trajno u Puli. Koliko god mi je drago da je to baš Pula, ne mogu ne priznati da bi ova priča bila ista ma gdje da je došao, jer on je…, jednostavno…, bio takav. Preširok da bi mu Pula, ili ma koje mjesto bilo jedini dom. Kaže stara pjesma Paula Younga, da je dom gdje god baciš šešir.
A da je to tako, uvjerio sam se osobno; gdje god bih došao, u vrijeme kada sam s njim putovao, uvijek bih se spoticao o te njegove šešire, uvijek bi iznenada iskrsnuo neki njegov prijatelj, zemljak ili što ja znam ko, i taj bi, odjednom, postajao prijatelj, a možda i zemljak, svima nama, uporno bi plaćao ture pića, i, iz potpuno neobjašnjivih razloga, veselio se kao malo dijete što nas vidi. Ili su razlozi ipak bili objašnjivi…., ma…, nema veze, bitno je da je to tako bilo.
I da uopće nije bilo važno je li on čovjek ili čovek…., bio je, oduvijek, i jedno i drugo, jednakom voljom i žarom, pa čak i onda kada je to bilo najteže.
No, vratimo se mi na priču. Dakle, onaj bitni dio počinje kada naš lik dolazi u Pulu, na Patinaggio, na košarkaško igralište, s namjerom da se bavi baš tim sportom. Ali istinski. I bezrezervno. Igrajući ama baš svaku ulogu koja mu je u tom sportu bila namijenjena. Pa je tako nekada igrač, rasni strijelac, s opakim skok-šutom, doduše bez skoka. A nekada je kapetan ekipe…., pa pobogu…., ‘ko bi drugi bio bolji?
Nekada je trener plejade najboljih jugoslavenskih košarkaša, koji su služili vojni rok u Mornarici u Puli, trener koji je s tom, apsolutno neformalnom ekipom, reklo bi se zbrda-zdola okupljenom, dospio do polufinala košarkaškog kupa bivše Jugoslavije. Pa je, opet, sudac, koji je sudio i jugoslavensko superfinale, ili delegat.
Ali cijelo to vrijeme je neumorni košarkaški radnik, motivator, organizator, čovjek koji je od svih nas, u tom sportu, svojim zaraznim osmjehom i banaliziranjem svakog problema, izvukao puno više nego što bi sami, bez njega, tom sportu dali. I to čak i u onim situacijama, kada nitko nije vjerovao da je nešto uopće moguće napraviti ili organizirati. Uostalom, kada bolje razmislim, što je tu čudno. Pa kakav bi to bio glavni lik priče ako ne bi bio uporan ili bi iza njega ostajali nedovršeni poslovi?
Onda, jednostavno, ne bi bilo ni ove priče. Koliko je samo puta, da bi riješio neki organizacijski problem, uz nezaobilazni uredno ispunjeni rokovnik, u kojemu je svaki problem, na papiru, bio rješiv, objašnjavao gotovo nemoguće konstrukcije i postavljao, pred sebe i druge, nemoguće zadatke uz krilaticu „nema problema“. I gle’ čuda…., odjednom bi sve to bilo moguće, izvedivo, pa čak i sasvim normalno, točno onako kako je pisalo u tom vražjem rokovniku…., ono, da čovjek sam sebi kaže: koja sam ja budala, kako se toga nisam sjetio, a tako je jednostavno.
Na žalost, prečesto je radio i ono čega se nitko drugi nije želio prihvatiti, da bi se, bez riječi, maknuo kada bi netko drugi jednokratno dolazio. Ali, to nije bio njegov problem, prije da je bio naš.
Nego, da dođemo i do poante ove priče. Taj naš glavni lik, uopće nije bitno kako se zvao, možemo ga zvati, recimo, Đoko….., ili Đole…., ma, ako netko baš hoće, može ga zvati i Slobodan…., kako god, živio je na svoj način ispunjeni život, ali i dio života svih nas usputnih.
Ne kaže se uzalud da sportaši umiru tri puta, prvi put kada se prestanu baviti sportom, drugi put kada ih se zaboravi i, konačno, treći, rekao bih najmanje bitan, put, kada doista umru. Pa, naš glavni junak, je mogao i smio umrijeti samo treći put. Jer, za prva dva je još prerano, još ima toga za napraviti, ovdje ili negdje gore, još će trebati obući „pomorandžasti“ dres za hakl, sjesti poslije treninga na piće u „bašču“.
A tamo već čekaju neki…, Joža, Vlado, Crni, Dane, Jura, Raga, Toni, Branka, Emil, Hrvoje, Bato,…. Nekako…, došao je, pomalo, red i na naše generacije. Pa ćemo, uskoro, i mi tamo. I opet će se dogoditi ekipe, lige, putovanja, zemljaci i još štošta. Za to se isplati živjeti. A i umrijeti.
Eto, to je ta priča. Jasno, svaka sličnost s pravim osobama i situacijama je i više nego namjerna.
Nekako se ne mogu oteti dojmu da vam nisam baš nešto novo ispričao, nešto što već ne znate. Uostalom, svi smo mi djelovi ove priče, manje ili više. Ipak, rekao bih da je upravo sada trenutak kada je sve ovo zaslužilo da bude ispričano.
Na žalost, naš glavni lik, taj neki Đoko…, ili Đole…, jedino što nije uspio organizirati je vlastiti pogreb, iako se ne mogu oteti dojmu da bi i to, da je ikako mogao, zabilježio u rokovnik i napravio.
Pula, 23.06.2015.
